Dva minareta i dva tornja: Bitka za naše polje

Mediacentar Online | 4 September 2015

Prošle godine, u ovom periodu, količina padavina u Bosni i Hercegovini je premašila sve rekorde u posljednjih 120 godina otkako se vrše mjerenja. U nekim područjima je tokom 13. i 14. maja 2014. godine palo oko 150 l/m2, a iz korita su se izlile rijeke Bosna, Drina, Sana, Sava, Vrbas i mnoge druge manje rijeke i potoci. Indirektna posljedica padavina bila je i pojava klizišta koja su se na području općine Žepče pokazala pogubnijim od samih poplava.

Najviše je stradala mjesna zajednica Željezno Polje koja uključuje 11 sela, a od centra Žepča je udaljena 15 kilometara. Oko 5.000 stanovnika ovog mjesta bilo je direktno ugroženo, a činjenica da je veliki broj kuća izgrađen bespravno i na nepogodnim lokacijama samo je ubrzala katastrofu. Klizišta su prošle godine uništila 70 i oštetila 100 kuća, a zbog opasnosti je moralo biti iseljeno otprilike 300 porodica. Stoga je pitanje dugoročnog zbrinjavanja ovih porodica palo na pleća raznih nivoa vlasti, od kojih svaki ima svoju ulogu u rekonstrukciji. Federalni parlament je usvojio Zakon o dodjeli državnog zemljišta stradalima u poplavi. Općini i ostalim nivoima vlasti, koji su vlasnici parcela, time je data zakonska mogućnost dodjele općinskog zemljišta stradalima po ubrzanoj proceduri. Novac za izgradnju u velikoj su mjeri osigurali strani donatori, te sami građani i privatne kompanije. Ali za stanovnike Željeznog Polja svaki novi dan bez riješenog stambenog pitanja donosi nove probleme.

Patnje običnih ljudi

Traume koje su doživjeli zbog klizišta i poplava, stanovnici ovog mjesta ne mogu zaboraviti. Sanel Dedić je zajedno sa suprugom, dvoje djece i roditeljima zamalo izbjegao katastrofu kad mu je klizište uništilo kuću. U razgovoru ističe da je doživio traume i da ga čak nekoliko kapi kiše dovodi u stanje nervoze.

Živi u kući u Begovom Hanu koju mu je ustupio poznanik. Nezaposlen je, a od njega zavisi čitava porodica. S namjerom da mu pomognu u kupovini nove kuće, Islamska zajednica je osigurala 25.000 konvertibilnih maraka, koje je on uplatio za kupovinu kuće koja košta više od 40.000 KM i nalazi se u Golubinji, pored magistralnog puta M-17, daleko od brda Željeznog Polja. Iznos od 15.000 KM koji nedostaje obećala mu je Općina Žepče, a ostatak bi namirio on. Međutim, Dedić navodi da mu čelni ljudi općine samo obećavaju, ali mu novac još nije uplaćen, a kad će to biti realizirano, ne zna ni on.

Islamska zajednica mu je prvo željela graditi kuću u Željeznom Polju, ali je on to odbio.

“Neću, bolan. Traume sam dobio. Sin i žena isto tako. Roditelji su mi bolesni… Ma nisam lud da se vratim. Hitna je također daleko, a put do sela je k’o školjka od jaja, ma užas… Ne bih smio zaspati gore, živ u zemlju da propadnem. Da se opet nešto desi, rekli bi: sam si htio i sam si kriv.”

Iz općine, pak, navode da novac uplaćuju sukladno dostupnim sredstvima te da niko nije u podređenom položaju. Nadaju se da će organizacija “Christian Relief Services” pomoći u obnovi kuća te se u vezi s tim već vode aktivni pregovori.

Dok Dedić gleda u daljinu gdje mu je nekad bio dom, a s prvim zimskim pahuljama 2014. godine nestala je i posljednja nada da će se obećanje koje je dato nakon poplava o rekonstrukciji kuća do zime ispuniti. Zašto stradalima nije ranije osigurano zemljište i zašto moraju moliti poznanike da im budu privremeni gosti, pitanje je na koje je odgovor potrebno potražiti među lokalnim strukturama vlasti. Ali prije toga treba znati da ovaj idilični gradić ima svoju tamnu stranu.

Stare rane

Tokom ratnih dešavanja 1990-ih godina, grad Žepče je bio pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). S druge strane je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), a s treće strane se, po potrebi, uključivala i Vojska RS-a. Linije fronta su označavale i etničku podjelu općine, a kad bi dolazilo do pobjeda ili poraza neke vojske, većinom bi stradali civili koji su odvođeni u logore.

Tome je svjedočila i grupa od sedam Bošnjaka, koji su još 2001. godine u intervjuu za magazin Dani javno prozivali bošnjačke i hrvatske političare. Smatraju da je na području Žepča počinjen ratni zločin nad nevinim civilima iz obje etničke grupe, ali i da je grad namjerno predat HVO-u, koji je uz pomoć srpskih jedinica istjerao posljednje pripadnike ARBiH.

Osim njihovih tvrdnji, tu je i činjenica da je Office of High Representative (OHR) 2001. godine u sastav općine Žepče dodao i nekoliko hrvatskih sela iz susjednih općina Maglaj i Zavidovići, formirajući tako vještačku hrvatsku većinu. Bošnjaci, koji su do prije rata činili većinu u gradu Žepče, zbog toga su postali ogorčeni jer je njihova brojčana inferiornost u praksi značila i gubitak ključnih političkih pozicija u lokalnoj samoupravi.

Da sve bude gore, za vrijeme Jugoslavije s namjerom izgradnje fabrike, lokalna vlast je nacionalizirala neka od najboljih zemljišta u gradskoj zoni, uključujući parcelu Rasadnik. Međutim, fabrike nikad nisu izgrađene, a zemljište je i dalje u državnom, odnosno kantonalnom vlasništvu. Hrvati, kao i Bošnjaci, tvrde da je Rasadnik njihovo zemljište iako je sad u vlasništvu Šumsko-privrednog gazdinstva Zeničko-dobojskog kantona. Radi se o ogromnom polju na kojem je zaposleno 15 osoba, iako je većim dijelom neiskorišteno, izuzev manjeg rasadnika po kojem je polje i dobilo ime.

Trenutno je dijelom iskorišteno kao poljoprivredno zemljište, iako je u bivšoj Jugoslaviji tu bila predviđena industrijska zona. Dodatne probleme izazvalo je i pitanje zemljišta Polja koje se nalazi na sjevernoj strani gradske zone, pored Katoličkog školskog centra “Don Bosco”. Iako je ovo zemljište definirano kao građevinsko i u vlasništvu je općine, lokalne strukture vlasti su odbile dati parcele na ovom polju stradalima u poplavama i klizištima.

Tako će parcela Rasadnik i zemljište Polja postati centar sporenja među općinskim vlastima, bošnjačkim udruženjem “Opstanak” i stanovnicima susjednog hrvatskog sela Papratnica.

Dogovor postaje nemoguć

Nedugo nakon što je klizište uništilo 70 i oštetilo 100 kuća, počele su diskusije o načinima zbrinjavanja stradalih. Diskusije su ubrzo prerasle u otvorene proteste i verbalne sukobe suprotstavljenih strana. Naime, dio stradalih iz Željeznog Polja formirao je udruženje “Opstanak”, putem kojeg su od općine tražili da omogući izgradnju kuća na parcelama koje su bliže gradu kakve su Rasadnik i zemljište Polja. Muhamed Sinanović i Sadudin Tutnjić jedni su od osnivača ovog udruženja. Sinanović ističe da su odmah nakon poplava krenuli s aktivnostima organiziranja naroda i zajedničkog nastupa spram vlasti.

Održali su sastanke s vodećim bošnjačkim političarima, ali i s predstavnicima Islamske zajednice s ciljem dobijanja podrške. No, to je bilo uzalud, pa su verbalni sukobi s načelnikom Žepča Matom Zovkom, njegovom savjetnicom Brigitom Lovrić i predsjedavajućim Općinskog vijeća Muhamedom Jusufovićem postali svakodnevnica.

Situacija se dodatno zaoštrila na sjednici Općinskog vijeća 12. augusta 2014. godine. Nakon što im nisu usvojeni zahtjevi, članovi udruženja “Opstanak” i njihovi simpatizeri koji su ispred zgrade općine čekali završetak sjednice, negodovali su i situacija je u pojedinim trenucima bila na ivici incidenta. Prosvjednici su u jednom trenutku samovoljno otišli na zemljište Rasadnik i počeli ograđivati zemlju na kojoj su planirali graditi kuće. Međutim, sljedeći dan je kantonalno šumsko gazdinstvo, u čijem je vlasništvu zemljište, spriječilo njihov ponovni dolazak blokadom ulaznog puta jer je razvojem događaja uzbunjeno i lokalno hrvatsko stanovništvo iz obližnjeg sela Papratnica.

Stoga je općina, umjesto dodjele tog zemljišta, odlučila izdvojiti 130.000 KM za kupovinu parcele u Donjoj Golubinji od privatnog lica, Ivice Šarića. Ovu je odluku jednoglasno usvojilo Općinsko vijeće. Cijena je bila osam konvertibilnih maraka po kvadratnom metru, što je, prema mišljenju predsjednika Općinskog vijeća Muhameda Jusufovića, povoljna tržišna cijena.

Upitana da prokomentira činjenicu kako bi za općinu bilo jeftinije da stradalima pruži kantonalno ili neko drugo općinsko zemljište, Brigita Lovrić odgovara da bi općina time “uštedjela samo 130.000 maraka, a i dalje bi sama morala raditi infrastrukturu”. Ali ni taj novac neće ići iz općinskog budžeta, već će ga refundirati kantonalni Fond za rekonstrukciju koji se nakon poplava puni novcem dobijenim od privrede, zaključuje Lovrić.

Istovremeno, Sinanović tvrdi da je prisustvovao na nekoliko sjednica Općinskog vijeća na kojima se raspravljalo o problemima nakon poplava, dok su mu na nekima lokalne strukture vlasti zabranile prisustvo. Pokušao je doći do određenih dokumenata i informacija od općine, ali to nije dalo nikakve rezultate. Smatra da je Stranka demokratske akcije (SDA), koja među Bošnjacima na području Općine Žepče uživa većinsku podršku, izdala svoje glasače i nacionalni interes samo zbog održavanja mira s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) koja im je potrebna zbog formiranja vlade na entitetskom i državnom nivou. On navodi da je takav osjećaj prisutan i među većinom Bošnjaka ove općine i da je jedini razlog zbog kojeg stradalima nije dato zemljište u gradskoj zoni taj da se ne bi narušio etnički sastav stanovništva, pri čemu, prema njegovim riječima, Hrvati doživljavaju Rasadnik i Polja svojom zemljom na kojoj samo oni mogu graditi kuće.

Sanel Dedić, koji inače nije član udruženja “Opstanak”, dijeli stav ovog udruženja glede reagiranja općine i nije zadovoljan učinjenim. Nije bio protiv ideje da se stradalima dodijeli zemljište u parcelama Rasadnik i Polja, ali kako ta ideja nije primijenjena, problem je pokušao riješiti na drugi način. Smatra da je došlo do etničkih tenzija koje vlast pokušava prikriti.

Političari ove tvrdnje smatraju netačnim. Brigita Lovrić navodi da pojedinci pokušavaju sve svesti na nacionalnu ugroženost, ali da je to smiješna tvrdnja, sa čime se slaže i Jusufović, koji kaže da je općina Žepče primjer suživota i da nije primijetio nikakve netrpeljivosti po nacionalnoj osnovi.

Posjeta Papratnici koja se nalazi blizu parcele Rasadnik, a većinski je naseljena Hrvatima, odaje drukčiju sliku. Stanovnici ovog naselja prije razgovora s novinarom pitaju: “Jesi li ti naš?”, pri čemu bi nekom strancu to pitanje bilo nejasno, no, aluzija na etničku pripadnost je više nego očita. Smatraju da, ako se polje Rasadnik ikome treba dati, onda su to oni, s obzirom na to da je “Tito nacionalizirao tu zemlju od Hrvata” i da Bošnjaci žele “naše polje”. Podržavaju općinu koja je stradalima dodijelila zemljište u Donjoj Golubinji. Istovremeno, Bošnjaci u Žepču ističu da je to polje oteto od njih. Ova su zemljišta, prije samog nacionaliziranja, polovinom 1980-ih služila za poljoprivredu, a njihova je atraktivnost porasla kako se gradska zona širila. Iz “Opstanka” navode da bi gradnja u parcelama Rasadnik i Polja bila najbrži i najbezbolniji način da stradali dobiju krov nad glavom. Sve druge varijante rješavanja stambenog pitanja uključuju duže čekanje na pripremu terena za gradnju. Također, s obzirom na veličinu ovih parcela, na njih bi mogao biti naseljen velik broj građana, što bi u velikoj mjeri očuvalo društvenu koheziju stanovnika Željeznog Polja.

Istovremeno, Sadudin Tutnjić, kao jedan od osnivača “Opstanka”, početkom 2015. godine dobio je rješenje od građevinske inspektorice općine Žepče da o svom trošku sruši vlastitu kuću oštećenu tokom klizišta. Razlog za to, kako se navodi u rješenju, jeste što njegova kuća predstavlja prijetnju po sigurnost drugih stambenih objekata i života ljudi. Inače, Tutnjić se nije javio na općinski konkurs za sufinansiranje kupovine zemljišta, niti na javni poziv za prijenos vlasništva nad parcelama u vlasništvu općine, jer je diskvalificiran popisom ugroženih koji je sačinila Služba za graditeljstvo i prostorno uređenje općine Žepče. Općinske vlasti poručuju da, iako u rješenju stoji da Tutnjić mora platiti rušenje, on to možda neće morati učiniti, o čemu će naknadno biti odlučeno.

Grad građanima, selo seljanima

Lokalni političari i zaposlenici u Općini smatraju da u cijelom problemu nema ni trunke nacionalizma. Brigita Lovrić, savjetnica načelnika i, prema mišljenju mnogih, druga najmoćnija politička figura, kaže da Rasadnik nije općinska zemlja i da je to zemljište zbog toga automatski “otpalo”. Pritom ne navodi zbog čega nisu inicirali pregovore s kantonalnim vlastima o ustupanju dijela tog zemljišta, nakon čega bi Općina mogla izdati građevinske dozvole korisnicima i gradnja bi mogla početi. Ali Jusufović, koji predsjedava Općinskim vijećem ispred SDA, navodi da su polovinom juna 2014. godine dobili informaciju od tadašnjeg premijera Zeničko-dobojskog kantona Muniba Husejnagića, koji je inače rođen u Žepču, da će jednim dijelom parcele Rasadnik prolaziti autoput, pa čak i da se ta zemlja ustupi za izgradnju, naseljeni na njoj bi se kad-tad morali seliti. Stoga je i ovo još jedan dokaz u prilog tezi da je potrebno potražiti alternativu parceli Rasadnik, smatra Jusufović.

Za atraktivno zemljište Polja, koje se nalazi u užoj gradskoj zoni, Lovrić navodi da je apsolutno nemoguće ustupiti ga stradalima te citira federalni zakon o dodjeli zemljišta stradalima u poplavama u dijelu, koji kaže da su vlasti dužne ustupiti samo parcele koje im nisu nužno potrebne. Kaže i da je zemljište Polja prijeko potrebno za širenje Općine, te čak ni hrvatski branitelji koji su nakon rata željeli tu graditi kuće nisu mogli dobiti te parcele. Ali ona navodi još jedno objašnjenje:

“Sad zamislite nekog ko živi, možda ovo grubo zvuči, 25-30 kilometara od grada i treba dobiti zemljište usred grada. Mislim, ipak je malo previše. Ako žive u ruralnim područjima, onda tamo trebaju i ostati.”

Njen kolega Jusufović, na upit o tome ko bi u Općinskom vijeću glasao za odluku da se zemljište Polja dodijeli stradalima, kaže da bi to jedino bili bošnjački vijećnici. Njegov pristanak na kupovinu zemljišta u Donjoj Golubinji, ali i plebiscitarnu podršku lokalne SDA i ostalih bošnjačkih partija takvom potezu pravda činjenicom da nisu dovoljno jaki, te je potrebno mudrom politikom dobiti šta se dobiti može.

Ali svakome ko je putovao u Željezno Polje u zimskim uvjetima i ko svjedoči lošem stanju lokalnog puta jasno je da proces obnove nije ni počeo. Do januara 2015. godine samo su dvije kuće obnovljene do te mjere da su porodice u njih uselile. Obnovljeno je i 20-ak drugih kuća, ali one još nisu useljene. Zemljište koje je općina kupila u Donjoj Golubinji dovoljno je za 26 kuća koje će biti građene po socijalnom modelu. Primjera radi, tročlana porodica će dobiti jednospratne kuće veličine 6×7 metara, navodi Lovrić.

Sanelu Dediću, heroju s početka priče koji je izgubio sve i koji s porodicom i roditeljima živi u ustupljenoj kući u Begovom Hanu, ova obećanja ne znače mnogo. Općina mu nije uplatila ni obećanih 15.000 KM, pomoću kojih bi dovršio kupovinu kuće u koju planira useliti. Obećanja političara da će stradali u poplavama i klizištima useliti u nove domove do zime 2014. godine prolongirana su do zime 2015. godine, a imajući u vidu trenutnu sporost s kojom se odvija proces rekonstrukcije, i taj novi datum postaje upitan.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta “Istraživačke priče: rekonstrukcija nakon poplava u BiH”. Projekt primjenjuju Mediacentar Sarajevo i Transitions. Autor teksta odgovoran je za sadržaj. Stavovi izneseni u tekstu ne odražavaju stavove Mediacentra Sarajevo i Transitionsa.

 (Preuzeto sa MC Online - www.media.ba, autor A.P.)